Lukrecija Tomušić | Samo guraj naprijed

Lukrecija: Ja sam Lukrecija Tomušić. Dolazim iz Rijeke i uskoro ću napuniti 36 godina. Košarkašica sam i tajnica Košarkaškog kluba osoba s invaliditetom ‘Kostrena’ te predsjednica Udruge osoba sa spinalnim ozljedama Primorsko-goranske županije ‘Karoca’. Nastradala sam prije 12 godina i ponosna sam ambasadorica Wings for Life World Run utrke.

Prije ozljede se nisam ozbiljno bavila sportom. Samo nešto sitno, rekreativno.

Naravno. Kada nastupi paraplegija, iznimno je važno početi se baviti sportom. Kroz sportski se filter brže socijaliziraš, rehabilitiraš i naučiš stvari koje ti pomažu u svakodnevnom životu jer se okružiš ljudima koji su u sličnim problemima kao i ti. Lakše je i jednostavnije kada si u ekipi koja te shvaća i razumije. Tako da, da, mislim da je jako bitno da se osobe s invaliditetom bave sportom. Nije važno kojim, svatko treba pronaći ono što mu se sviđa.Treniram košarku i rukomet u kolicima, jedan izuzetno zanimljiv sport, ali moram priznati da mi je košarka ipak draža zato što je riječ o kontaktnom, brzom i okretnom sportu u kojem me dečki nimalo ne štede. :) Košarka je za mene kraljica sporta.

Onda kad smo s Košarkaškim klubom osoba s invaliditetom ‘Kostrena’ osvojili drugu ligu. Nažalost, zbog financijskog stanja nismo bili u mogućnosti odigrati prvu ligu, tako da smo ostali u drugoj, ali za nas je to bila ogromna stvar. Bili smo jako sretni i ponosni.

Arhitektonske barijere, ali i barijere u glavama ljudi koje Wings for Life zaklada ruši svojim djelovanjem. :)Ljute me lijeni i sebični ljudi koji stanu dvije, tri minute na parkirno mjesto za osobe s invaliditetom, na trotoar ili na rampu. To su manje-više osobe bez empatije koje ne razmišljaju o svojoj okolini. Ljuti me i to što se, pri gradnji novih zgrada, često zaobilazi pravilnik koji nalaže da građevinski objekti moraju biti pristupačni osobama s invaliditetom. Uvijek se izmišlja topla voda pa na kraju ispadne da prilagodba građevina za osobe s invaliditetom puno košta. U principu, ne košta puno, nego se ljudi ne drže pravilnika.

Stvari najčešće napreduju brzinom puža. No, nije sve crno, Wings for Life dobrotvorna zaklada redovito educira i podiže svijest o tom problemu. I Wings for Life World Run utrka jedan je od načina na koji se javnost izravno uključuje jer iznos u visini 100 % iznosa startnina odlazi na istraživačke projekte kako bi se pronašao lijek za ozljede leđne moždine.

U principu, ljudi vide samo kolica, dakle - nepokretnost, a ona su nešto najpozitivnije što se može dogoditi paraplegičarima; kolica nam daju mobilnost. Neki od problema o kojima se ne priča, a koji su često veći i od same nepokretnosti, odnose se na dekubituse, trombozu, lošu cirkulaciju, inkontinenciju, spazme, veliko opterećenje ramena i ruku. Da ne krenem s pričom prilagodbe životnog prostora, auta i slično. To sve zahtjeva mnogo vremena, truda i financija.

Crip Camp (2020) predivan je dokumentarni film koji prikazuje pokret osoba u kolicima koji se borio za jednakost u društvu, a kojem bismo dan danas trebali biti zahvalni jer je pokrenuo jednu divnu revoluciju i ostavio golem trag.

Volim adrenalin. Željela bih MTB-om za osobe s invaliditetom proletjeti kroz šumu. I voljela bih se voziti helikopterom!

Naravno da ću sudjelovati! Kakvo je to pitanje? :) Vidjet ćete me na startu, bit ću prva. Mahat ću, smijat ću se i bit ću izvan sebe. Kao i svake godine. Wings for Life World Run utrka jedan je od najboljih događaja u godini. Riječima je jednostavno nemoguće opisati sav sklad i pozitivnu energiju koja se u zraku osjeća na dan utrke. Jednostavno morate biti tamo. Smatram da bi to svi, a pogotovo osobe u kolicima, trebali iskusiti. Kad dođeš tamo i okružiš se empatičnim ljudima koji sudjeluju u utrci jer žele pomoći, shvatiš da nisi sam. Kada bismo svi bili tako skladni i veseli kao što smo na taj dan, gdje bi nam bio kraj? :)